KANDIDAT ZA KOLEGU

Po­kret »uhva­ti i pu­sti«, ko­ji je na po­čet­ku svog po­sto­ja­nja mno­gi­ma li­čio na hir ma­le gru­pe ri­bo­lo­va­ca či­ji je osnov­ni mo­tiv ner­vi­ra­nje ma­nje uspe­šnih i te­ra­nje ina­ta, po­o­dav­no je ste­kao pra­va gra­đan­stva u pe­ca­ro­škim kru­go­vi­ma. Stva­ri su oti­šle mno­go da­lje od auto­ma­ti­zo­va­nog po­na­vlja­nja po­zna­tih re­če­ni­ca o op­štoj ko­ri­sti od vra­ća­nja ri­ba u nji­ho­vo pri­rod­no okru­že­nje. Me­ne, kao i mno­ge dru­ge pri­pad­ni­ke po­kre­ta po­seb­no ra­du­je to što sve vi­še onih ko­ji su pri­hva­ti­li osnov­ni prin­cip po­kre­ta  in­ten­ziv­no raz­mi­šlja o to­me ka­ko da­lje i šta nam je či­ni­ti da se na­sta­vi ši­re­nje po­kre­ta, či­ja je osnov­na ide­ja pot­pu­no sa­zre­la u gla­va­ma ve­li­kog bro­ja lju­di i za njih po­sta­la po­sta­la sa­stav­ni deo pro­ce­sa pe­ca­nja, bez kog bi ri­bo­lov bio pra­zan, ne­is­pu­njen i ma­nje iza­zo­van. A to je po­uz­dan znak da je do­šlo vre­me i za ak­tiv­no ot­po­či­nja­nje dru­ge fa­ze ši­re­nja »uhva­ti i pu­sti« ide­o­lo­gi­je.
Ali, vre­me ka­da se na ri­bo­lov­ce ko­ji sa vo­de do­la­ze bez ulo­va gle­da­lo sa po­sme­hom, u mno­gim sre­di­na­ma tek što je osta­lo iza nas. Ko­li­ko ju­če, uko­li­ko ni­smo ima­li pri ru­ci fo­to-apa­rat ili bi­li u dru­štvu ko­le­ge ko­ji bi svo­jim »idi­o­tom« ove­ko­ve­čio ulov, ma­lo ko nam je ve­ro­vao da smo us­pe­li bi­lo šta da uhva­ti­mo. Pod­sme­si ko­ji su pra­ti­li opis pe­ca­ro­škog uspe­ha uz ob­ja­šnje­nje da smo ri­bu pu­sti­li bi­li su ne­dvo­smi­sle­ni­ji od bi­lo ka­kvog ver­bal­nog ko­men­ta­ra. Ta­da sam do­sta sa­ti pro­veo raz­mi­šlja­ju­ći o to­me da li uop­šte tre­ba da »ne­ver­nim To­ma­ma« do­ka­zu­jem vla­sti­tu re­še­nost da ne ubi­jem ri­bu da bih ne­kom do­ka­zao da sam je uhva­tio. Ustva­ri, na po­čet­ku ni­sam sma­trao da bi tre­ba­lo da bi­lo šta u ve­zi to­ga do­ka­zu­jem bi­lo ko­me. Po­tom sam ube­đi­vao se­be da je be­smi­sle­no op­te­re­ći­va­ti se do­ka­zi­ma, jer ni­smo na ne­ka­kvom su­du, a na kra­ju sam shva­tio da uko­li­ko že­lim da mi i sum­nji­ča­vi po­ve­ru­ju ne­ma bo­ljeg ar­gu­men­ta od fo­to­gra­fi­ja sa ulo­vi­ma.
Ali ne­ki­ma ni sli­ke ulo­va a od­su­stvo ri­be u tor­bi ni­su do­vo­ljan do­kaz da je ri­ba stvar­no vra­će­na. Ja opet ni­sam sa­mom se­bi umeo da od­go­vo­rim na pi­ta­nje za­što bih uop­šte po­ku­ša­vao da sli­ka­ma bi­lo ko­me do­ča­ra­vam onaj fan­ta­stič­ni ose­ćaj ko­ji pro­stru­ji či­ta­vim te­lom kad ri­ba sve­sna da je opet slo­bod­na sna­žno za­mah­ne rep­nim pe­ra­jem – kao da me po­zdra­vlja. Mo­žda je stvar­no naj­bo­lje ne do­ka­zi­va­ti ni­šta...
Fo­to­gra­fi­je vra­ća­nja ri­be ni­je la­ko na­pra­vi­ti. Go­to­vo uvek su ili ne­ja­sne, ne­ka­ko ne­do­re­če­ne i lo­še ura­đe­ne ili li­če na na­me­štalj­ku. Za­to sam u jed­nom tre­nut­ku po­mi­slio da bi mo­žda tre­ba­lo da ku­pim ne­ka­kvu di­gi­tal­nu film­sku ka­me­ru i sta­tiv, ka­ko bih sve bi­lo ne­spor­no, ali sam od to­ga ipak od­mah od­u­stao, jer že­lim da bu­dem ri­bo­lo­vac, a ne ne­ki po­kret­ni film­ski stu­dio. Oni­ma ko­ji ne ve­ru­ju i ta­ko ni­ka­kav do­kaz ni­je do­vo­ljan.
Ume­sto ube­đi­va­nja sa ta­kvi­ma, ma­lo po ma­lo okre­nuo sam se ko­le­ga­ma sa ko­ji­ma idem na pe­ca­nje i na­sto­jao da nji­ma ob­ja­snim ne sa­mo za­što već i ka­ko to tre­ba vra­ti­ti ri­bu u nje­nu ži­vot­nu sre­di­nu. Sa za­do­volj­stvom na to tro­šim deo dra­go­ce­nog vre­me­na ko­je odva­jam za  ri­bo­lov, jer vi­dim ka­ko mo­je ko­le­ge sve du­že i sve pa­žlji­vi­je za­gle­da­ju ulo­vlje­nu ri­bu. U po­čet­ku po­stu­pa­ju po­ma­lo sti­dlji­vo i ne­spret­no, sko­ro ba­ca­ju­ći ulov u vo­du, ali ubr­zo po­sta­ju sve spret­ni­ji i po­sve­će­ni­ji. A po­seb­no me za­do­volj­stvom is­pu­nja­va to što vi­dim da im, kao i me­ni, što vi­še pu­ta to ura­de, ri­tual po­kla­nja­nja ži­vo­ta vi­še zna­či.
Ka­ko sam već ste­kao od­re­đe­no is­ku­stvo u pre­o­bra­ća­nju »obič­nih« ri­bo­lo­va­ca, sa za­do­volj­stvom vam pre­no­sim deo svo­jih is­ku­sta­va u tom po­gle­du. Ako, da­kle, ima­te »fri­škog« ko­le­gu s ko­jim po­vre­me­no od­la­zi­te u ri­bo­lov, ne ustru­ča­vaj­te se da se s njim po­ra­di­te na raz­vi­ja­nju sve­sti o ko­ri­sti­ma i le­po­ti vra­ća­nja ri­be. Ne mo­ra­te to da ra­di­te kroz bes­ko­nač­ne raz­go­vo­re, ali je va­žno da u pri­či bu­de­te kon­kret­ni, ne­po­ko­le­blji­vi i si­gur­ni u svo­je sta­vo­ve. A još je bit­ni­je da to što pri­ča­te po­ka­že­te u prak­si. Kad ko­le­ga upi­je va­še me­ha­nič­ke po­kre­te, od kon­tre pre­ko za­ma­ra­nja, pri­hva­ta­nja i ot­ka­či­nja­nja ri­be, do nje­nog po­la­ga­nja u vo­du, vre­me je opet za krat­ki raz­go­vor.
Ka­ko smo svi ma­nje-vi­še raz­li­či­ti, ne po­sto­ji ne­ki obra­zac za »ob­ra­đi­va­nje« i ube­đi­va­nje, ali je jed­no si­gur­no – ni­po­što ne tre­ba da se sa ko­le­gom upu­šta­te u ana­li­zi­ra­nje to­ga ko­li­ko on ri­be hva­ta a ko­li­ko vra­ća i da li bi tre­ba­lo da to ra­di če­šće, sa ve­ćim ri­ba­ma itd. Jer, svi oni ko­ji ma­kar i po­vre­me­no vra­te ne­ku ri­bu pre­ko me­re ima­ju pre­di­spo­zi­ci­je da po­sta­nu pra­vi sled­be­ni­ci po­kre­ta »Uhva­ti i pu­sti«. Ako u toj ose­tlji­voj fa­zi poč­ne­mo da kri­ti­ku­je­mo kri­te­ri­ju­me za vra­ća­nje ri­be ili bi­lo šta dru­go ve­za­no za pri­stup tom aspek­tu ri­bo­lo­va, mo­že se la­ko de­si­ti da nam se ko­le­ga pot­pu­no »pre­o­kre­ne«, pre­sta­ne da vra­ća bi­lo ka­kvu ri­bu, pa čak i da uop­šte raz­mi­šlja o svr­si vra­ća­nja ulo­va. A od to­ga ne­ma ni­čeg go­reg, jer ta­kvog ri­bo­lov­ca mo­že­mo naj­ve­ro­vat­ni­je za­u­vek da za­bo­ra­vi­mo kao po­ten­ci­jal­nog čla­na po­kre­ta »UIP«.
Ri­bo­lo­vac, na­i­me, te stva­ri mo­ra da raš­či­sti ma­nje-vi­še sam sa so­bom, od­no­sno da bez spo­lja­šnje pri­nu­de do­đe do raz­u­me­va­nja po­tre­be i oprav­da­no­sti od­lu­ke za vra­ća­nje ri­be. Ni­ka­kvi »pri­nud­ni tret­ma­ni« u tom po­gle­du ne da­ju ni iz­bli­za za­do­vo­lja­va­ju­će re­zul­ta­te, ni naj­du­ži raz­go­vo­ri i naj­va­tre­ni­ja ube­đi­va­nja ne­će nam po­mo­ći da do­đe­mo do že­lje­nog ci­lja, jer je sve ar­gu­men­te ko­je mo­že­mo da po­nu­di­mo naš po­ten­ci­jal­ni ko­le­ga naj­ve­ro­vat­ni­je već mno­go de­se­ti­na pu­ta čuo, ali ih ni­je pri­hva­tio. Na­va­lji­va­njem mo­že­mo, ka­ko re­koh, sa­mo da još po­gor­ša­mo stva­ri.
Za­to vam i sa­ve­tu­jem da bu­de­te ori­gi­nal­ni. Ne gnja­vi­te iz­la­ga­nji­ma, već oda­be­ri­te jed­nog »kan­di­da­ta za ko­le­gu« i pra­vac na vo­du sa njim. Po­ka­ži­te mu na vla­sti­tom pri­me­ru ka­ko se pe­ca i ka­ko se upe­ca­na ri­ba pu­šta na slo­bo­du! On tre­ba da po­že­li da bu­de na­lik va­ma i da vas pre­va­zi­đe.
Kad od jed­nog ta­kvog pe­ca­ro­ša, ko­ji mo­žda tek po­vre­me­no po­mi­sli na vra­ća­nje ri­be vre­me­nom stvo­ri­te pra­vog sled­be­ni­ka »uhva­ti i pu­sti« pri­stu­pa, mo­ći će­te s po­no­som da ka­že­te da je Vaš naj­ve­ći uspeh u ri­bo­lo­vu, bez ob­zi­ra na to šta ste upe­ca­li, ipak što ste još jed­nog sve­snog sta­nov­ni­ka pla­ne­te Ze­mlje pri­do­bi­li da či­ni ne­što za nje­nu i do­bro­bit osta­lih ži­te­lja pla­ne­te – da svo­je ulo­ve osta­vlja ta­mo oda­kle oni i po­ti­ču i gde im je i me­sto – u vo­di!


Ja imam dva ta­kva ve­li­ka uspe­ha. Za sad!

To top