MY WAY

Sinoć sam pročitao »Egoistu« pa evo i par reči o njemu i nama…

Uhvati i pusti je nekada bio hir male grupe ribolovaca. Ipak, to nije nimalo mlada disciplina. Za puštanje malih riba znali su stari srpski ribolovci još mnogo pre nego što će minimalne mere osvanuti u ribolovačkim dozvolama. Nažalost ti stari ribolovci, mislim na one sa početka prošloga veka, nikada nisu puštali velike ribe, istini za volju, upravo onako kako čini i većina današnjih ribolovaca. Kako bilo, ribe su se vraćale u vodu shodno ličnim afinitetima, meri popunjenosti zamrzivača, a tek na kraju i prema minimalnim propisanam merama.
Danas se pod terminom »uhvati i pusti« podrazumeva puštanje velikih i srednjih riba, onih koje su propisima dozvoljene za lov. Kao što Neša lepo reče i tu naši ljudi razmišljaju na raznorazne načine, a retko ko se seti očuvanja ribljeg fonda kao osnovnog razloga za puštanje...

Što se mene tiče ja ribe volim i da pecam i da jedem. Evo juče sam lovio klenove, a za večeru jeo osliće! Klenove sam pustio, ali da je naišao somčić od par kilograma večera bi bila od slatkovodnih riba. Tek, ja većinu ulova pustim, ali ponekad ponesem i koju ribu, taman tolko da povremeno bude za uz vino, a opet srazmerno retko da vode na kojima pecam to ne osete. Pravilo kojeg se pridržavam poslednjih desetak godina je da broj riba »za poneti« određujem srazmerno veličini vode na kojoj pecam, kao i tome koliko je dotična gošća tamo česta. To praktično izgleda ovako: par štuka sa Nišave godišnje ili par kilograma bele ribe sa Bovanskoj jezera dnevno.

Što se razloga za puštanje tiče, problem »tegljenja ulova« mi je jedan od glavnih motiva da gotovo sve ribe puštam kada pecam na veštačke mamce! Nedavno sam rešio da skupim malo klenova i spremim večeru za društvo iz Makedonije i preselo mi je pecanje! Stavi čuvarku u vodu, gde sam je beše stavio, vadi iz vode, trči do sledećeg mesta da ribe ne uginu, na bućkaj kad spuštaš da ne poplašiš ribe... Prava noćna mora! Pa kad tako hronično umoran dođeš kući, aj' sad sve to očisti... Ma idi begaj! Lepo veli Neša: Uhvati i pusti je izmišljen da se ne bi teglila čuvarka!

Ali avaj... Prosečan Srbin je naviko da se iz ribolova vraća onoliko zadovoljan koliko teži njegov ulov! To je i donekle razumljivo ako je u pitanju jedna velika riba, ali ako je to džak pun podmlatka onda je to već slučaj za psihijatra, ako ne i nešto više. Kako kritike i batine ovde ne pomažu jedini lek je rebnuti ga što dublje po novčaniku, tako da kada sedne kući, uzme digitron i izračuna cenu ovakvog ulova treba da shvati da se negde prešao!
Kako ja nemam ovlašćenja da privodim kriminalce, niti da im pišem kazne, a opet osećam da nešto moram da uradim, onda probam ljudima lepo da objasnim kako kradu sami od sebe i kako će ta ista riba dogodine biti mnogo veća, a plus će još jednom da se izmresti pa će da bude još više ribe za onu tamo sezonu... i tako dalje... i tako bliže... Sreća pa sam na vreme shvatio da od priče nema vajde pa sad pecam tamo gde nikog nema i gde neću da se nerviram kad sretnem kriminalce.

A što se riba tiče... biće ih onoliko koliko ribočuvari dobro čuvaju, kolko su velike kazne za prekršaj i kolko su velike minimalne mere u dozvoli... a možda ih bude i više... a možda i manje.
A možda je sebičnost ključ cele priče! Povećati minimalne mere i objasniti ljudima da će tako da love veće ribe, pa kad na kraju izračunaju kol'ko su mesa doneli kući, to pomnože sa cenom ribe, ima da se ovajde. Tada će svi lepo da pevaju kako je »Uhvati i pusti« majka mudrosti i kako se samo ranije nisu setili da puštaju i malo veće ribe!

U svakom drugom Srbinu čuči po jedan mali Egoista, a u ostalima čuče dva velika!!!


To top